PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Novosađani su zahtjevali potpuno izjednačavanje u pravima i slobodama „istočnog veroispovedanija” sa pravima i slobodama ostalih hrišćanskih vjera koje su postojale u Ugarskoj. Tražili su da se upražnjene eparhije, u skladu sa kanonskim propisima, blagovremeno popunjavaju, a ne da dugo ostanu bez episkopa. Istakli su zahtjeve koji se tiču načina upravljanja manastirima, njihovim imanjima, konzistorijama i apelatorijom. Zahtjevali su da se obezbijedi „istočno vjeroispovedanije” od svih napada, posebno unije i propagande, i da im se vrate crkve koje su im oduzete. Traženo je da se Narodni sabor sastaje svake godine u Novom Sadu, kao najvažnijoj srpskoj opštini, i to bez prethodne više dozvole. Da Sabor bude sastavljen od 100 svjetovnih predstavnika, 25 od predstavnika klira, 50 od graničara, i to 20 vojnih lica i 30 građana, a uz njih da bude 10 predstavnika iz Dalmacije. Zahtjevano je da Sabor dobije pravo ne samo da bira arhiepiskopa i episkope,već i vrhovnog nadzornika srpskih škola i asistente, kako narodnog fronta, tako i školskih fondova. Traženo je da zasijedanja Sabora budu javna, a da se djelokrug nadležnosti i ustrojstvo Sabora, po predlogu koji će sam izraditi, ozakoni na Ugarskoj dijeti. Posebnom tačkom zahtjevanja zatraženo je da se srpskom arhiepiskopu i episkopima na zemaljskom saboru da „mjesto i glas po redu čina i starješinstva među rimskim arhi(episkopima) i episkopima”. Isto tako, Novosađani su zahtjevali da se Kikindskom i Potiskom distriktu, zbog zasluga koje su stekli, dozvoli da svoje predstavnike šalju u donji dom Ugarskog sabora. Zahtjevanjima je postavljeno i pitanje Vojne granice. Zatraženo je da svi poslovi koji se tiču crkve i škole u Vojnoj granici budu u nadležnosti narodnog sabora; da se Vojna granica u političkom pogledu izjednači sa svim ostalim dijelovima kraljevine, da se u njoj ukine feudalni sistem; da i graničari steknu pravo na posjedovanje zemlje i da uživaju „sve druge slobode koje cijela ostala kraljevina po novim zakonima ima”. U posljednjoj, šesnaestoj tački postavljen je zahtjev da se u pogledu prelaska iz rimokatoličke u neku drugu hrišćansku vjeru i u pogledu mješovitih brakova postojeći zakon iz 1844. godine proširi i na pravoslavnu vjeru. U završnom dijelu zahtjevanja Novosadska srpska opština izrazila je nadu u dobre namjere vladara i mađarske vlade. Uvjerena da su njene želje i molbe sasvim umjerene i da će stoga biti i uslišene, Novosadska srpska opština obećala je da će svim srcem i dušom, imanjem i novcem, pa i posljednjom kapi krvi, biti vjerna u ispunjavanju svojih patriotskih obaveza i odana kralju i otadžbini. Matija Ban, izaslanik Ilije Garašanina, ministra spoljnih i unutrašnjih poslova Srbije, zabilježio je da je tih dana, kada su donijeta novosadska zahtjevanja, u Novom Sadu bio „duh narodni silno uskoleban”, da je u gradu vladala „najveća razdraženost” i da su predvodnci Srba vjerovali da će doći do sukoba Srba i Hrvata sa Mađarima.
Srpska opština u Novom Sadu je ubrzo po sastavljanju svojih zahtjevanja odlučila da jednu svoju delegaciju pošalje vladaru, palatinu, novoizabranom mađarskom ministarstvu i Državnom saboru i da ih upozna sa svojim zahtjevima. Smatrala je da je nastupio trenutak kada sve srpske opštine, radi obezbjeđenja narodne budućnosti, hitno treba da istupe složno, jednodušno i jednovremeno, pa ih je jednim štampanim letkom pozvala: „Djelajte, dondeže svijest imate! Ištite i obrjaštete”.
Novosadska delegacija, pod vođstvom advokata Aleksandra Kostića i Đorđa Stratimirovića, srdačno je primljena u Saboru Ugarske u Požunu 8. aprila. Saboru ju je predstavio ministar finansija Lajoš Košut. U ime delegacije Saboru se, u mađarskoj odori, na mađarskom obratio Aleksandar Kostić. On je obrazložio novosadska zahtjevanja. Izrazio je nadu da će mađarska vlada uspjeti da obezbijedi skladan zajednički život za građane raznih vjera i jezika i posvjedočio bezuslovnu spremnost na saradnju. Izlaganje je završio riječima: „(...) Izvolite nas primiti u vaše bratsko naručje kao sinove iste domovine; a mi dajemo sveto obećanje da ćemo mi Srbi od sada živjeti i umirati jedino za Mađarsku i samo za Mađare”. Kostićev govor naišao je na simpatije i čestitanja saborskih poslanika. U ime većine donjeg doma Sabora novosadskoj delegaciji odgovorio je Košut. On je obrazložio stav mađarske vlade o jedinstvenom mađarskom političkom narodu, iz kojeg je slijedio zaključak da se u jednoj državi ne može upravljati korišćenjem više jezika, već samo jednim, i to – u Mađarskoj – mađarskim kao „diplomatičkim jezikom”. Tvrdio je da su neki od srpskih zahtjeva već ispunjeni, da će neke riješiti nova vlada, a da su pojedini u nadležnosti Srpskog sabora. Obećao je da će u Mađarskoj vladati vjerska jednakost, da će narodnosti imati pravo na upotrebu svog jezika u crkvi i unutrašnjem djelokrugu, da će moći da rade u državnim službama zavisno od sposobnosti, a ne od plemenske i pokrajinske pripadnosti. Nagovijestio je da će Vojna granica biti reformisana, a za Srpski narodni sabor je rekao da će o njegovom ustrojstvu i nadležnosti odlučiti mađarska vlada. Dok su napuštali saborsku dvoranu, Novosađani su bili pozdravljeni sa „eljen”.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.